Moj blog je premesten!

Bicete odmah prebaceni na novi blog. Ukoliko se to ne desi, molim kliknite na
link
i osvezite svoje favorite.

Sunday, April 12, 2009

Prirodni bazen u steni, Giola

Kazu da je Bog bio veoma darezljiv kada je Tasosu darivao prirodu.

Jedan od najlepsih prirodnih poklona jeste bazen u steni, Giola.
Bazen se nalazi sasvim blizu mora. Boja vode je kristalno cista i prozirna, svetlozelene ili tamnozelene boje. Boja vode narocito dolazi do izrazaja zbog kontrasta sa tamno-plavom morskom vodom na manje od metra od bazena. Bazen se prirodno puni iz mora ispod stenate je voda slana. Interesanto je videti bazen kada ga zapljuskuju talasi. Voda u njemu je uvek toplija u odnosu na more te je tako kupanje u njemu vise nego prijatno.

Po legendi Giola predstavlja Zevsovo oko koji je njime stalno nadgledao svoju ljubavnicu.


Po drugoj legendi Zevs je stvorio Giolu kako bi se Afrodita kupala u njemu pa se Giola jos naziva i Afroditina suza.

Pogledajte ovaj video pa procenite sami koliki je uzitak kupati se u Gioli.

































Mirarbi je na forumu putovanja.info detaljno napisala kako se moze doci do Giole. Koliko god se trudila ne bih bila precizna u opisivanju kao ona, pa vam zbog toga prenosim njena uputstva.



"Put ka Gioli



Krenuli smo iz pravca Potosa ka Alikiju. Prošli smo mesto Astris, a zatim i veliki hotel "Aeria", sa desne strane, na jednoj oštroj krivini ulevo. Posle jedno 300 do 400m videli smo pored puta tablu - putokaz, na kojoj na grčkom piše "Sirines" i tu smo skrenuli desno, isključivši se tako sa magistralnog puta na zemljani put.






Vozili smo tim zemljanim putem, dok nismo došli do mesta gde se put odvaja gore levo - veliki uspon koji vodi ka Gioli, i pravo - deo kojim se dolazi do plaže pomenutog hotela "Aeria", koji se vidi visoko gore na brdu, a do njega vodi na stotine stepenika. Radoznali po prirodi, prvo smo produžili pravo da bacimo pogled na pomenutu plažu. Prizor koji smo zatekli nam se dopao - uvala srednje veličine, peščano-šljunkovito-stenovita, sa nekoliko ležaljki za goste hotela, potpuno prazna (verovatno zbog vetra koji je duvao i ogromnih talasa). Pretpostavljam, da na ovoj plaži nikada nema gužve, čak i kada je more mirno, jer malo ljudi zna za nju, a deluje sasvim OK.


Nakon obilaska pomenute plaže hotela "Aeria", vratili smo se zemljanim putem do mesta gde se put odvaja, tj. do onog velikog uspona koji vodi ka Gioli. Krenuli smo da savladavamo uspon. Vozili smo polako i oprezno, jer je put stvarno očajan, uzan, pun rupa, a izuzetno strm. Došavši do jedne poveće rupe, pored kapije nekog privatnog poseda, gde počinje kvazi betonirani deo puta, rešili smo da se ipak vratimo nazad, do podnožja i da kola ostavimo na ravnom delu, u hladu maslina.












Ostavivsi kola u podnožju, krenuli smo uspon da savladavamo peške. Nije bilo lako, jer ima baš dosta da se pešači uzbrdo (bukvalno penje) (kilometar, dva, sigurno), a sunce je pržilo ko ludo.Šipčili smo i šipčili, prošli sa leve strane ograđeni deo za napasanje i pojenje ovaca, zatim i privatnu, noviju kuću sa desne strane, da bismo konačno, kad smo već pomislili da kraja naporu nema, ugledali, na vrhu brda, staru, kamenu kućicu, okruženu maslinama. Iz uputstva smo znali da od te kućice put polako počinje da se spušta ka moru, ka Gioli i bili smo naravno srećni.


Moram da napomenem da smo u blizini te kućice, videli nekoliko parkiranih automobila, uglavnom malih, rentiranih, što znači da ima i onih koji su dotle uspeli da se uspentraju kolima. Ipak, nismo se pokajali što smo naš auto ostavili u podnožju, jer je svakako bilo pametnije sačuvati ga u ispravnom stanju za povratak u Srbiju, nego ga drndati po tom tako lošem putu.Od oronule kućice "put" je stvarno vodio dole ka moru. Put stavljam pod navodnike, jer puta zapravo uopšte nema, već ispred sebe vidite padinu od žute, osušene zemlje, obraslu žbunićima i maslinama i samo rukovođeni vlastitom intuicijom možete otprilike da potrefite pravi pravac ka Gioli.



Obzirom da nas intuicija nije prevarila, rećiću vam ono što sad znam, a što u uputstvu nije pisalo. Kad krenete da se spuštate od one stare kućice ka moru, držite se pravca blago ulevo, ka manastiru Sv. Arhanđela Mihaila, koji se vidi daleko u daljini, na vrhu brda.





Elem, nekih desetak minuta smo se spuštali po tom kršu, između žbunjića, ka moru i konačno stigli do stenovitog dela, sasvim blizu mora, ali se Giola još uvek nije videla, niti su se čuli ljudski glasovi. Verovali ili ne, kao što uputstvo i kaže, može da vam se desi da priđete sasvim blizu Gioli, kao na slici dole, a da je zapravo ne vidite. Ubrzo zatim, na svu sreću, stotinak metara od nas, ugledali smo nekoliko dečaka, koji kao da su se pojavili niotkuda, i shvatili da smo nadomak našeg cilja. Sada je samo trebalo naći najniže i najpristupačnije stene, za potpuno, konačno spuštanje ka Gioli.


Evo kako je Mirarbi opisala Giolu.


"Konačno Giola


Prizor koji smo zatekli, učinio je da zaboravimo sav uloženi napor da do njega stignemo.Giola izgleda očaravajuće. Okolo bele, visoke stene, u sredini okrugli, smaragdno zeleni bazen, sa vodom koja se providi do samog dna, a sve to tik uz modro plavo more, na kojem su tog dana divljali veliki talasi.





U jednom delu, bliže moru, stene oko Giole su sasvim niske, skoro u ravni sa površinom mora, te je tu moguće proći sa jednog dela na drugi, tj. obići tako u krug čitavo jezerce. Obzirom da je to ujedno i deo na kom se voda prevaljuje iz mora u jezerce, mora se biti oprezan i prelazak na drugu stranu obaviti brzo, kad se more povuče, kako vam se ne bi desilo da vas visoki talasi okupaju ili, što bi bilo daleko gore, obore na jednu ili drugu stranu.


Sa dela na kojem su stene, koje uokviruju Giolu, najviše, nekih 8 metara visine, može se skakati u bazenčić, što smo mi, kao i onih nekoliko dečaka koje smo prvobitno, prilazivši Gioli, spazili, i učinili i tu vratolomiju ponovili nekoliko puta. Fenomenalan osećaj je leteti iznad jezerceta, a onda se konačno, posle onolikog pešačenja i pentranja po suncu, naći u kristalno čistoj, prijatno hladnoj, morskoj vodi .




Posle višesatnog skakanja, napornog izlaženja, ponovnog skakanja i plivanja i uživanja u Gioli , došlo je vreme da se osušimo, obučemo, popakujemo stvari i krenemo nazad.I put nazad nije nimalo lak . Sad se po onom kršu trebalo penjati, ka vrhu, ali bez pravog orijentira.


Opet rukovođeni intuicijom, uspeli smo da potrefimo pravac ka staroj, kamenoj kućici, od koje sada put vodi ka dole , do podnožja brda, gde su nas u hladu čekala kola.


Sve u svemu, uloženi napor za dolazak do Giole i povratak sa nje, se itekako isplatio - bio je to doživljaj koji ćemo pamtiti celog života !!!"

2 comments:

Unknown said...

Moze li se do giole skuterom?

Nikana said...

Ne moze bas do Giole, ali moze da se pridje blize nego sto bi moglo kolima. Ma nije strasno, ako nisi iz Vojvodine...:)